Subota

nekad subotnje noći počivaju na mojim ramenima kao težak kaput, punih džepova nepoznatih objekata koje si tamo zaboravila
čak i kad se ne osvrćem one zvone u svojoj raskalašenosti, u ljudima i kočijama koje se ne daju nigdje parkirati
nekad subotnje večeri gore, bivaju postavljene na pijedestal tjedne neostvarenosti, nedopustive monotonije
i stvari postaju gore, nepodnošljivom tišinom zadiru u moju intimu, polaze od pretpostavke da sam eventualno nedužan
a moja pisma tebi postaju tvrdoukoričena knjiga na policama neke male biblioteke u koju ulaziš pjevušeći
ni ne trepnuvši na pomisao da si me se sjetila dok sam ti letio ususret razbacanim rukama i raznobojnim očima
već pomirena s tim da je subota uvečer, da je vrijeme za duboke razgovore s nepoznatim ljudima
koji te neće upoznati, koji će misliti da si strašno zanimljiva lijepa žena, koji će se zaljubiti uz poneko piće
jer tako bacaš mreže i tako ćeš uvijek dok se hvatam za tvoju suknju po parkovima kojima hodaš
jer to muškarci rade, tako sam davno pročitao u nekom časopisu kojem sam zaboravio ime
na isti način na koji ti zaboravljaš stvari po mojim džepovima
i činiš ih olovno teškima